Odlazak legende svjetskog i jugoslavenskog filma
“Kozara”, “Bitka na Neretvi”, “Veliki transport”, ratni filmski spektakli, moćna kinematografija, svjetske i domaće filmske zvijezde tog vremena – na sve ovo pomislimo kad se spomene ime Veljka Bulajića, redatelja koji je ostavio nemjerljiv trag u sedmoj umjetnosti i kod nas i u svijetu.
Njegov umjetnički put bio je bogat i turbulentan kao i njegov život. Kao mladić se pridružio partizanima, a nakon ranjavanja poslan je u talijanski koncentracijski logor. Njegova braća dijelila su sličnu sudbinu – rat su proveli u pokretu otpora i u logoru. Zanimljivo je da će mu kasnije brat Stevan pomoći u pisanju “Kozare” i “Bitke na Neretvi”. Nakon Drugog svjetskog rata biva smješten u vojnu bazu u Zagrebu, gdje će se probuditi njegova ljubav prema filmu i zbog čega će otići u Italiju na filmski studij.
Filmsku režiju pohađao je u talijanskoj filmskoj školi u Rimu, a u Italiji je također bio asistent velikanima filma kao što su Federico Fellini i Vittorio de Sica. Iako mu je kreativna okosnica uglavnom bila ratna tematika, zanimljivo je da se okušao i u nznanstveno-fantastičnom žanru filmom “Rat”.
Debitantski dugometražni film bio mu je “Vlak bez voznog reda”, koji je spojio budući filmski tandem Oliveru Marković i Batu Živojinovića.
Tijekom sedamdesetih, snimio je film o ubojstvu Franza Ferdinanda “Atentat u Sarajevu”, koji mu je postao jedan od najpoznatijih.
Istinski uspjeh postigao je filmom “Kozara”, koji se danas smatra pionirom partizanskog filma.
Iako je filmografija Veljka Bulajića raznovrsna, ostvarenje koje je bilo i ostalo najjača asocijacija na njega jest “Bitka na Neretvi”, za koju je i pisao scenarij i režirao. Malo koji autor s ovih prostora može se pohvaliti filmom koji je ponio titulu najskupljeg ostvarenja te 1969. godine. Najveće domaće zvijezde tog doba, poput Velimira Bate Živojinovića, Milene Dravić i Ljubiše Samardžića, našli su se rame uz rame s velikanima poput Orsona Wellesa, Yula Brynnera, Franca Nera. Film je brojao desetine tisuća statista, dok je u snimanju usudjelovalo i nekoliko tisuća vojnika iz jugoslavenske armije. Još je jedan kuriozitet da je plakat za film radio nitko drugi do Picasso, a to mu je bio tek drugi filmski plakat koji će za života napraviti. Zanimljivo je da je Picasso bio veliki zaljubljenik u jugoslavenske filmove i prema priči, nije tražio honorar već sanduk domaćeg vina.
Mnogi su ga okarakterizirali kao propagandni film, međutim, po riječima brojnih kritičara, da je zaista bio samo to – povijest bi ga odavno zaboravila.
Za zaključak priče o Veljku Bulajiću nemoguće je ne koristiti superlative – ostat će upamćen kao jedan od najkreativnijih, najinovativnijih i najtalentiranijih redatelja 20. stoljeća, kao čovjek koji je u domaći film doveo Pabla Picassa i Orsona Wellesa i kao umjetnik koji je u svijet filma donio pojam epskog.
